Idora Filo 1D

Dnevnički zapis Ree Silvije

Dragi dnevniče,

sutra moj život završava. Ja, Rea Silvija, bit ću bačena u tamnicu i ona će me progutati kao da me nikad nije bilo. Sve ono što znam i poznajem nestaje. Kroz mene prolaze mora sjećanja i oceani misli. Duboki, hladni, struje brze i tople. Nose me u svaki djelić mojih proživljenih dana i postajem vodostaj...

Moje djetinjstvo je tu, smijem se i upijam tu sreću. Moja Alba Longa, naša velika vila i brat Egest, koji baca kamenčiće po mozaicima na podovima. Lovi me, ja se skrivam tamo gdje ne smijem, u skladištu žita i hihoćem se jer me opet ne uspijeva pronaći. Moj otac Numitor je kralj i brine o svemu, a navečer me grli i priča mi priče. Učim književnost i filozofiju i rastem kao prava kraljeva kći. Život je bio prekrasan i nitko nije slutio tragediju koja se šuljala, podlo i tiho. Stric Amulije često je boravio u našoj kući i bio dio naše obitelji. Kako je itko mogao naslutiti da njegova okrutna ambicija nadrasta ljubav i poštovanje prema vlastitom bratu?

Sjećam se tog jutra kad su svi vrištali kućom, majka, brat, sluge. Amulije je svrgnuo mog oca i suze mi opet naviru na ova strašna sjećanja. Dao je ubiti mog brata. Sve se srušilo, sve je uništeno i očajna se skrivam zatvorena u sobi. Znam da sam Amuliju prijetnja i tužna i hrabra čekam smrt. No, život mi je pošteđen i sama sam i uplašena na novom početku, pijun i poslušnik svoga strica. Postajem Vestina svećenica. Čuvarica svete vatre božice Veste, zaštitnica ognjišta, doma i obitelji, nepokvarena, čista, moralna, uz zavjet čistoće – savršena. I kako to obično biva, vrijeme je ublažilo moju tugu i očaj i pronašla sam snagu u svakodnevnim dužnostima, ali i počastima koje druge žene nemaju. Živjela sam lagodno i mirno u obitavalištu i hramu, ne sluteći novu tragediju koja mi se približavala. Da sam samo znala! Ne bih pošla u sveti gaj po vodu, ne bih srela Marsa i ne bi moj život ovako brzo išao kraju. A opet...

Postupci bogova i splet okolnosti stavljaju nas na čudna mjesta, a iz tragedije često nastane nešto dobro. Da se nije dogodilo to što je, ne bih imala ljubavi svog života, smisao svog postojanja i lijek za moje rane. Kad sam saznala da u meni raste dijete, skoro sam se slomila od panike i nemoći. Nisam morala glumiti bolest, zbog brige sam bila bolesna. Udaljila sam se od svih i ludo se nadala da će se sve nekako riješiti. Dan kad sam ih rodila i ugledala njih dvojicu ispunio je sve praznine mog života. Izliječili su moj slomljeni duh i zacijelili moje srce. A dan kad su mi ih uzeli slomio me i pretvorio u duha, u ljušturu, u šupljinu. Besmisleno je živjeti znajući da ih više nema, da ih je progutala rijeka Tiber. Srce mi vrišti i slama se. Molim samo još za milost da iz tamnice više nikad ne izađem.

Zbogom svemu, zbogom i tebi moj dragi dnevniče, moj najbolji prijatelju i utjeho moja.

Tvoja Rea Silvija,

kćer Numitorova,

majka Romula i Rema